(colddanfeettan dA) Kišni dan da bih mogla pisati o njemu ogromni Pariški kišni dan kišnih prozora i tonovi Gainsbourga na početku zvučnih filmova crno-bijelih, malih pastelnih haljina kao da smo ikada bili u Parizu i voljeli se tamo. Poražavajući dokazi svakodnevice umorne blagavaonice posrnula prijateljstva Kiša bi sve učinila punijim izjednačavala je s plačem Okrugli samoglasnici onoga što nisam razumjela, pobjegla iz velike bijele bolnice, iako, željela sam ostati tamo njezini zeleni brežuljci i bijelo oličeni zidovi Ostala bih bilo gdje Sanjala sam o tvojoj zemlji No nigdje nigdje nije bilo Ni ravnica ni slapova ni planina Slijevala se jedino kiša tog dana kao da bilo što može biti bitno Postoje li uopće gradovi? Samo doba dana ponekad i godišnja doba iako nešto rijeđe donose drugačije mirise, oslikani utorak, omražena srijeda. kao da nikada nije bilo sunčano u onim danima kada nismo hodali mokrim pločnicima potopljenih ulica, nismo pričali o flourescentnim svijetlima o kraljevima čiju svaku povijest znaš, svakog kneza, vojvodu i svaki park u kojem smo se mogli sakriti |
(~colddanfeettan dA) Their tulle dresses Yes the awakening in orange curtains Greyness of the new day Invites itself over the metal windowsills 'God's lioness How one we grow- Pivot of heels and knees!'* You endorse every night My fragile reality There is so much of you That I don't know where you come from I am sick of desiring. The galope of thousand horses Has ran over me And my dreamy chevaliers Who have never wanted me Their tulle dresses Still haunt me in my sleep. And their smiles. You are so close I think I possess you. The night is just an hour away from the day I can't distinguish. Do everything To approach love. And now I despise Dead poets. (I would do it quietly and that nobody knows. Death is too noisy.) *Plath, 'Ariel' |
(~colddanfeettan dA) Jedan san u kojemu je tišina od zlata Pas zime gricka moj osmijeh. Bio je na mostu. Ja sam bila gola i nosila sam šešir sa cvijećem i vukla sam svoje truplo takodjer golo i sa šeširom od suhog lišća. Imala sam mnogo ljubavi - rekla sam - ali najljepša je bila moja ljubav prema zrcalima. Alejandra Pizarnik |
(~colddanfeettan dA) ''the love of Butterfly can withstand many things - unfaithfulness, loss even abandonment. but how can it face the one sin that implies all others? the devastating knowledge that, underneath it all, the object of her love was nothing more, nothing less than... a man.'' M Butterfly, David Henry Hwang |
(~colddanfeettan dA) mornings. mornings are pain slow flowering from dream to dawn no possibility of escaping the other way around mornings are sun and pain i must have wept the whole night through the day will make me forget but mornings are still so pure |
(~colddanfeettan dA) Going home It takes time to come down the steps They are long and steep I cling to the staircase High heels are insecure But they have to proceed I look for the key Of the big iron door You have already left Would not see me Keeping my back straight While walking down that alley Will not see How tears swelled up too high And poured down Melting with them My flirty make up All the pretty face Did not see The square emptied by night Only one accidental passer-by Streching his hands towards me And letting me fall into his arms As if didn't have Nobody in the world |
(~colddanfeettan dA) July gift She spoke about: 'Moon', pronouncing it carefully. She ran down the hill and back While telling me about some Miscellaneous things (I couldn't breathe when she would left But I didn't want to leave anyway) She avanguardly cut the air walking towards me Tossing her hair from one side to another Streching out hand Clutching it tight Her careless laugh (might have been too light) And her legs from Design illustration books And swing and swing of her black loose skirt. I go out, I hide behind the door and close my eyes So immutably Disturbed. |
(~colddanfeettandA) Odmor Strma planina no o tome je neizbjezno razmisljati kad je tu sva ta blizina Strmoglavljivala se, izmicala visoka i snazna (kao da sam ja jedini kojeg uvijek iznova uspije iznenaditi.) (Kao da se krece ona ne ja.) Druge ljude ne iznenadjuje Promatram ih i nisu zacudjeni. Lilly odlazi prije budjenja i bosim nogama gazi pijesak (Pijesak je posvuda u ovoj zemlji na ulici u kosi u ustima) Kada se vrati skida sa sebe hlace, kosulju (cujem kako zrnca pijeska sipe po podu hodnika.) Ona ulazi bosa u emajliranu kadu: 'Ovaj stan nitko nije cistio danima!' Subotom se sve pretvara u staklenik mocvarnu klimu propupalih biljki i cvijeca Zelena su stakla od njihovih otrovnih listova i kao u zooloskom vrtu isijavaju toplinu To je terasa zapravo, ona otvara prozor, sanja o tome da izbaci glavu van i udahne plavetnilo sanja o meni sva ova vlaga u zraku cini nas previse emotivnima. 'Nije bilo nista posebno', rekla je, 'Osjecam kako mi kao pijesak niz ledja klizi nova sloboda. Odlazim u guzve dopustam da me doticu i zaprljaju tijela. Toliko je udova – golih – izoblicenih ruku, stopala. Nikada nisam bila ovako slobodna' Potone u barsunastu presvlaku prljave sofe 'Ova prljavstina ce me izluditi' govori, a u isto vrijeme cujem sjeda na rub kade uzvikuje nesto mladicu u stanu ispod Kad pijesak zatopli, prica mi, krvari suze Plath i 'sva ta voda me tjera na povracanje' Njen smijeh je divlji, nikada nisam cuo tako razjarenu zvijer. 'Kuglice usijanog metala lete', Priznaje mi, sanja o meni svake noci, cak i onda kada spava na zakrvavljenom pijesku Od topline tope se svi rubovi sjecanja. I vise ne znam koji sam to covjek od ona dva u ogledalu. Od sunca bi mogla plakati, kaze, nesnosno donosi sve slojeve, listove kalendara, glatke, ravne i poslozene. Mislim da ce nestati, Klizi kroz ruke, propada u pijesak. Valovi tu nisu bas od pomoci, voda je ispire. No gleda me I nista se ne dogadja. Cak i dok se vozimo autobusom po pustinji koju je ona izmislila, suti sve dok joj ne kazem: 'Gledaj bikove na brdu. One velike.' Tada se smije. |
(~colddanfeettan dA) I find you in the red song which I cannot catch And which makes me cry It's touching me with its irregular edges With the swish and swoosh of me and you that remain behind just like a shawl I turn around And there is nothing I look for you In your shadow Like an orgasm I cannot reach I try abundant of pushing To born that expected thing Abundant of tears (I imagine you in the gown of smiles, those insecure ones, which slip occasionaly through the net of your usually focused face) |
(~colddanfeettan dA) Ovako ce ostati zauvijek. Spustene roletne Sivo mirno i metalno uokviruju dan. Uspjela sam je stici uskociti u nju sakriti se u nju tu prazninu Razmisljam bi li tako bilo bolje i jednostavnije i dovoljno komplicirano. Umjesto toga posjecujem Londonske nocne barove. |
(~colddanfeettan dA) Ona je nosila crvenu haljinu na tockice i dosla mi s bocom vina ona je uvijek imala nesto prikladno mozda ludu frizuru ili novootkrivene fotografije Moj stan prepun je njenih malih uspomena ili zahtjeva da se nadjemo sad ona zove i zahtijeva da se vidimo zatim poklapa slusalicu Kada bi se smracilo isle smo na gornji kat kafica uz obalu i uz njegove beige boje i tihu glazbu (ili je bilo obrnuto?) Pokusavale smo jedna drugoj objasniti zasto se stvari dogadjaju. |
(~colddanfeettan dA) Christine U. o svome penjaju na jednu planinu u Chileu: "Ok, vidjela sam vulkan ali sto mi to znaci, ipak cu umrijeti sama.'' Hah, she is sweet... I ima zanimljiv blog, tak da reklamiram, skupa s lutkicinim, na kojemu se nalazi i kojemu pak ni ne treba reklama. |
YOU DESERVE TO SUFFER Visions of the past floating like dead wood through the river bank of my head Red lace panties and white bra lying on the floor next to the bed Drinking tequila with glasses dipped in salt as I slowly moved down your soft underbelly like a moth courting a light bulb left feeling like a blind man learning braille for the first time I was there the night you put your fist through the window swearing that you saw God in your own reflection yelling mantras no one understood as the people below the window looked up and wondered what the screaming was all about I was there when you hit the guy by the jukebox over the head with a beer bottle leaving seconds before the cops came and though I should have I didn't give them your name I was there the night at the cemetery when you visited the grave of the only man you ever loved and as always, you left a bad taste in my mouth like a blow job artist bent over in a back alley spitting out the seed like an altar boy hiding a wafer under his tongue hoping the priest won't be able to read his thoughts I was there the night you sat alone at the airport with only twenty-five cents in your pocket watching people greet their loved ones at the arrival gate I was there the night they took you away to the Langley Porter Psychiatric Clinic where you soared like a bird in flight never to return to earth as we know it I was there the day the crucifix carrying priest said the black magic mumbo jumbo words over your grave looking like a caterer serving food at an unattended banquet I was there the day they buried you in a shawl of unwritten words Drinking a toast to you long after the others left Remembering that white bra and red lace panties The night we lifted boulders from the chest of Jesus and hurled them into the face of God. A. D. Winans |
If you can believe, all things are possible to him who believeth. Mark 9:23 |
(~colddanfeettan dA) Ariel Stasis in darkness. Then the substanceless blue Pour of tor and distances. God's lioness, How one we grow, Pivot of heels and knees! ---The furrow Splits and passes, sister to The brown arc Of the neck I cannot catch, Nigger-eye Berries cast dark Hooks --- Black sweet blood mouthfuls, Shadows. Something else Hauls me through air --- Thighs, hair; Flakes from my heels. White Godiva, I unpeel --- Dead hands, dead stringencies. And now I Foam to wheat, a glitter of seas. The child's cry Melts in the wall. And I Am the arrow, The dew that flies, Suicidal, at one with the drive Into the red Eye, the cauldron of morning. Sylvia Plath |
(~colddanfeettandA) Znamo da je sve povezano s tobom iako nema veze jer ja cu upravo skociti s ovog mosta. Nocas sam letjela i pitam se imas li ti i s tim neke veze. Sjajis ispod povrsine, osjetim te u svojim letecim udovima koji postaju krila dok se polako uzdizem sa zemlje. Gotovo snagom volje, premda znam, negdje iza slike pejzaza sjajis ti i otpuhujes mene poput ostalih malih baloncica. Letjela sam iznad parkova, gotovo snagom volje, no ipak nisam se bojala da cu pasti Negdje u sredistu grada koji se sasvim sigurno zvao Edinborough objasnjavala sam kako se najteze uzdici kad su oko tebe visoke zgrade, moras se stopalima odgurivati o njihove zidove. Negdje ispod svih povrsina sjajis Ja skupljam cudne crvene latice koje padaju s neba mozda nekakve latice sastavljene od slova i tonova prekrivaju svod A nebo prestaje biti plavo i postaje tockasto. |
(~ElifKarakoc dA) Razmišljam o tvojim velikim gradovima iako je najveće što sam ja vidjela bila Chueca i mnoštvo sjajnih tamnih mladića Izlazim poplavljena sam tobom Cijedi se s mene voda, suze, nisam sigurna što je sve ta muzika uspjela dozvati. Pričala sam ti da bih željela umrijeti, i ovo je bilo najbliže tome Potpuni mir, baš kao smrt, prekrasno, bezbojno smirenje. Tvoja topla, baršunasta površina tamni u zemlju. Moja tuga uskoro će postati veća od tuge Marquezovih sela, posuta žutim laticama cvijeća. Tvoje su ruke poput Borgesovih subota- u njima je bol kao u sabljama. Kažeš da se bojiš povratka i ja strahujem s tobom i molim te da se ne vraćaš. Vidim nas kao dva beskućnika u tvojim velikim gradovima od svjetala Tamniš u zemlju postaješ gola djevojčica zapetljane kose koja udara bosim stopalima o prašno tlo Lice ti je prljavo na rukama nosiš domorodačke boje Čujem tvoj ples preko kontinenata Tvoji udari bosih stopala. Sada sam tamo, približit ću se tvom plemenu, indijanski potomku, i uključiti se u ples oko vatre, je li to isto kao umrijeti? Kažeš da se bojiš vratiti se Bojim se s tobom, jer znam da se nikada nećeš vratiti Nestala si u tamnu djevojčicu koja pleše bosih nogu, a ja ću nastaviti ići |
Zovem te (~colddanfeettan dA) Na podu odjeca, roletne spustene i padam na hrpu na krevetu. Samo jos malo bih odspavala, protezem se. Sat kuca. Iz sive u narancastu kupaonice, pustam toplu vodu Mlazovi mi cure niz usta, niz oci i slijepoocnice. Zatim obuvam cizme do koljena, u njima sam visoka i jos mrsavija, u njima ne mogu hodati. One ce lupati po betonskim stepenicama i halama, ostavljajuci za sobom ples kose Zovem te tamni sjajni jaguar koji se smije iz daljine. Vani pada kisa ja sam jedina u boji. Stojim na uglu nudeci se privlacnim mladicima, sada je svejedno, moja su bedra ocvrsnula od hodanja uspravnih ledja. Njihove ruke prolaze mojim strukom, dah im se uvija oko moga vrata. Zovem te najsjajnija. tvoje ruke dosezu i preko kontinenata. Zovem te ratnica. |
kupujte knjige on lajn. (~colddanfeettan dA) Nisam zaboravila ni odvise hladno jutro u koje sam stupila bosa. Sunce je vec pucketalo po crvenim krovovima, odbljeskujuci se o plocice balkona. Ona sjedi u gacicama, razmazane sminke, crvenog laka na noktima zapisuje rijeci u biljeznicu iz kemije. Poslije smo lezale sve golih nogu zbijenih na istom krevetu kao u nekom Almodóvarovom filmu, razmrljanom i nevinom poput mamurnog jutra |
(~colddanfeettan dA) Kamera klizi polako dolje smjestajuci se iza jedine bijele figure na sahovskoj ploci. oko nje magla a crno-bijela polja ostrih rubova pruzaju se u nedogled. 'gledaj!', eksklamacija, i iznad na granama stabala objesen pogled. rekao mi je da ga nosi sa sobom. sada mu vise nisam imala sto dati. ruke su mi propadale kroz djepove, stopala izvirivala iznad potplata. sada vise nista nisam imala. a puno visecih kuglica i njihov zveket pogrebnih zvoncica davao mi je do znanja da me noc moze njezno izgurati iz postelje, sjedila sam, stopala uronjenih u rijeku, i nije bilo nijedne lijepe stvari. |
(~colddanfeettan dA) Crvene plocice svira 5. Simfonija glavom mi prolaze Sylvijini tulipani na crvenim sjedalima kazalista i placem. Redovi uvijenih crnih slova, italic monotype corsiva i njegova bijela kuhinja kao operacijska sala. Cista i uredna. Gospodja Santos smetala mi je svako jutro primjecujuci suze u kutovima mojih ociju. Koliko se samo krvi prolilo po bijelim plocicama Nocu bih upalila plavo neonsko svijetlo i cekala da dodje kuci. Gospodja Santos na sve je to gledala s neodobravanjem. I ipak bih se vracala u stan na vrhu grada, prolazeci alejama s visokim jablanima osjecala sam zrak kako se sve vise razrjedjuje Prilazim vratima, pritiscem zvonce, gospodja Santos otvara (i njen prijekorni pogled), uzbrdica je strasna do gore, a vjetar uvijek nekako zlosutno zavija |
(~colddanfeettan dA) never-love story. pored ofucanih fasada. ljepljivo sunce zaljepilo je na mene ulice. ona dolazi promatram svijanje zglobova na njenim prstima. dok govori ne cujem nista, kad prestane zaglusuje me pjevanje ptica. ona se smije otresajuci sa sebe osmijehe od prije. znam po pokretima ruku. iste te noci djelile smo prazan frizider, dva keksa u kutiji, sareni zastor u kupaonici i uski lezaj u dnevnoj sobi. cijelu noc sanjala sam bijele planine. samo bijelo okupano snijegom, sanjala sam laz i sanjala sam da sanjam kako me laz prekriva lavinom snijega. oko nje bio je mrak koji sam mogla osjetiti pod prstima |
(~colddanfeettan dA) Danas su zgrade nasuprot mojih prozora vidljivije i jasnije. Razaznaju se njihove svjetlije i tamnije nijanse sive, cak i plava prozora. A iza se cijeli svod pretvorio u sunce i sjaji bijelim sjajem prodornim kao smijeh. Jutros je vjetar raznio lisce i plasticne vrecice Iza jasnoce u zraku se mogao naslutiti miris mora. Sada ni buka nije dosta. Uzimam zeleni notes na kojemu pise 'reporter', jer tako zvuci profesionalnije. Bas kad sam pocela gubim se izmedju realizma i moderne. Zvonki cileanski slapovi jos koji put me se dohvate nespremne. A moje dijete ceka da ga presvucem i djecak koji glumi muza-igracku pokusava se brinuti za majku. |
katedrala. iza visoke secesijske zgrade stajala je uvuceno-katedrala. ostale zgrade su je zbile i ja sam preplavljena njezinom visinom gledala u krajeve tornjeva. davala mi je osjecaj klaustrofobicnosti. polako odskrinem vrata. hladno zeljezo pod mojim rukama i preda mnom isprepletene zeljezne sipke, bas kao kuca u koju sam usla maloprije. imala je predvorje s hodnikom toliko ogromno da mi se cinilo da ono vodi svoj vlastiti zivot, odgovarajuci prostoru koji zauzima. covjek je bio jak i zlosutno je stajao na jednom mjestu. pogled mi je uplaseno kliznuo niz liticu otvora za dizalo. tu su bili lanci i zeljezne sipke, mogla sam osjetiti vlastitu siluetu kako se lagano naginje nad mracnu sredinu. tu su bili i duhovi lebdeci i prolazeci necujno, doticuci se o mramorne sarene zidove. na svakim vratima stajao je natpis, primijecivala sam odupiruci se porivu da pokucam i utonem unutra. ovakav hladan prostor cinio je da ceznem za ofucanom samtenom foteljom. fotoaparat, zatrazim. zaboravila sam ga ponijeti. i dok sam prolazila bucnim ulicama ispunjenima svjetlima automobila trazila sam fotoaparat kojim bih voajerski uhvatila prozore. tople, osvjetljene prozore s crvenim vazicama na oknu i prozirnim tankim zavjesama. osjetila sam hladnocu koja mi se uvlaci u kosti i medju rijeci praveci od svega ledene figure. a tada tisina u katedrali. pomislila sam s olaksanjem-ljepljiva masa molitvi vjernika sada je iscurila kroz otvore. katedrala dugo nije bila koristena. zbog visine stropa moglo se disati. visina mi je zadavala vrtoglavicu, titraj straha prostrujio mi je tijelom jer je sasvim relativan pojam gdje sam-na tlu ili na stropu. katedrala bi me mogla otresti sa svojih oslikanih zvijezda. |